Rijeka u čijem plićaku sam pravila bazenčiće, lovila ribu sa štapom napravljenim od malo debljeg pruta i komadića vune, čiji obalom sam bezbrižno trčkarala, odnijela je sve pred sobom. Odnijela je staro drvo na avliji, staru ljulju, uspomene...
Nosila je sve pred sobom, u stihiji je otišao i komad betona sa našim imenima. I ono cvijeće što zasadih skoro po instrukcijama koje mi je dala nana. Trebalo je da se primi, sve sam uradila kako je rekla.
A danas, stojim tu. Očiju punih suza, bez zraka da kažem i jednu riječ. Sve je opustošeno, okovano blatom. Teško mi je. Nemoćna sam ali mi u mislima samo jedno, hvala Ti, Gospodaru, živi su, ponovo sam ugledala lica dvoje staraca koji mnogo znače, osjetila nanin zagrljaj i djedov stisak ruke. Hvala Ti, Gospodaru, živi su a od danas ćemo graditi neke nove uspomene...
Hvala Ti, i učini da se sve na ovome razmine.
***
... kad voda krene uzalud ljudi postavljaju brane....